UVODNA RIJEČ
Dragi naši Poljanari! Uskoro će punih šesnaest godina, ratnog egzodusa našeg svekolikog puka..Ni krivi, ni dužni, ratom izazvanim, protjerani sa stoljetnih ognjišta.Život nas je odveo na sve strane svijeta. Nekada smo živjeli u najljepšem, i najvećem selu- Poljanima.Ponosni smo bili. Danas pak, tamo živi svega nekoliko, i to pretežno starijih osoba.Nekada „Mala Šicarska“, popularan je bio naziv za Poljane. Danas od te tzv. male Švicarske nije ostalo gotovo ništa.Kuće su porušene, spaljene, cestovne poveznice u jako lošem stanju, dvorišta zarasla u korov, njive neobrađene, voćnjaci podivljali.
Tuga, jad i čemer, kako bi se u narodu reklo.Protjerali su nas, ili kako vole reći humano iselili. Ali Poljani su tu u našim srcima i mislima.Našoj djeci i unucima koji nisu tamo rođeni, možda i nisu toliko. Nama koji smo se tamo rodili, djetinjstvo proveli, školu pohodili i kupali u rijeci Bukovici, sigurno jesu.Kako zaboraviti seoske mačkare, noćna sijela,turnire u Vodarića, Lukovače, Gajinske šume, Klek, Piješće, Liješnicu, Poljice, i druge Poljanske ljepotice.
Protjerani jesmo, ali pokoreni nismo. Međusobno čujemo jedni o drugima. Sagradili smo domove diljem svijeta, našli zaposlenja, živimo dobro. Međutim, uvijek nešto nedostaje. To je naš pravi dom- to su naši Poljani. Manje više, svugdje smo došljaci, ovakvi, onakvi, ili kako nas već sve ne zovu. Prilikom naših međusobnih susreta, nezaobilazan je razgovor o našem selu, i njegovim ljepotama. Uvijek se sjetimo naših dragih rođaka, prijatelja, školskih kolega, i naravno susjeda. Gdje su, i što sada rade? Pitamo se?
Brojčano smo veći nego ikad. Mnogi su se oženili, udali, i stvorili vlastite obitelji. Dosta je i onih, koji nažalost nisu više među nama. Vjerujem, da se često mnogi zamislimo, s jednom mišlju; Bože, hoćemo li se ikad više okupiti u Poljanima? Pitamo se!! Zatim pak, trznemo se iz tog sna, i sami ponudimo odgovor: teško! Bolje rečeno nikad. Ali, živimo u nadi.
Nerijetko za Ivandan, dan mrtvih, ili neki drugi praznik navratimo u rodni zavičaj. Vidimo poznata lica, nakratko porazgovaramo, i žurno se vraćamo u sadašnje domove, diljem Hercegovine, Hrvatske, i dijaspore.
Kopjarčani, Sutješčani, Banjevčani, Haljinćani, i drugi imaju svoje susrete. Poljanari još NE. Vjerujem, da se mnogi pitaju : što mi čekamo? Koliko još moramo čekati? Jeli šesnaest godina malo? Koliko još vremena, treba da prođe? Dali mi taj susret, uopće želimo? Imali netko da to pokrene? Znamo li ga organizirati?
E, PA DRAGI MOJI, DOŠAO JE I TAJ TRENUTAK!
Moja malenkost Ronald Vukančić(Rono), iz Gajina, Janez Tunjić(Guja), iz Vodarića, i Anto Lukić (Planet Band), iz Riješnjaka, odlučili smo tome stati u kraj.
NAŠ JE PLAN, 25.07.2010, ORGANIZIRATI „SUSRET POLJANARA“ U POLJANIMA
Napraviti nešto o čemu će se pričati. Naravno nastaviti tu tradiciju, ubuduće svake godine.
VAŠI POLJANARI
napisao mladen, Siječanj 04, 2010
-
- +2
-
-
napisao Mijo sydney, Rujan 02, 2009
-
- +0
-
-
